Kroz povijest nam je poznata praksa da se djecu s invaliditetom ne uključuje u odgojne skupine i razrede s drugom djecom iz njihove zajednice. Takva djeca bila su najčešće izdvajana u specijalne ustanove za odgoj i obrazovanje. Na taj način su odgojitelji i učitelji imali posla samo s djecom bez ikakvog fizičkog, senzoričkog ili mentalnog oštećenja. Tako se čini jednostavnije, zar ne?

U posljednjih nekoliko desetljeća ova praksa se sve više napušta, a djeca s invaliditetom se integriraju u odgojne skupine i razrede u redovnim školama i vrtićima. Ipak, nedovoljna educiranost nastavnog kadra, kao i odgojitelja ostavlja brigu o skupini na plećima samog odgojitelja koji s djecom radi. Nažalost, obrazovanje odgojno-obrazovnog kadra ne prati trend integracije djece s invaliditetom u redovni sustav. Nerijetko učitelji i odgojitelji nisu spremni na integraciju, a potpora drugih stručnjaka je nedostatna.

Dovitljivost i kreativnost pojedinih odgojitelja i nastavnika često nas zna ostaviti bez teksta. Pojedinci uspijevaju pripremiti skupinu na novo, drugačije dijete, i prije nego se ono pojavi na vratima. Priče o učiteljici koja je podučila svu djecu u razredu znakovnom jeziku, priče o odgojiteljici koja s djecom gura medvjedića u invalidskim kolicima kako bi se pripremili za dolazak djeteta u kolicima…To su priče koje nas znaju dirnuti do suza, no ipak se radi samo o pojedincima. Sustavna integracija koja podrazumijeva dobru pripremu stručnjaka koji rade s djecom u našoj zemlji se tek treba dogoditi.

Ipak, kada se dijete uspješno integrira u skupinu, nije jedino to dijete na dobitku. Integracijom dobivaju sva djeca. Zašto? Zato što su ta djeca puno spremnija pomoći, sposobnija su za altruističko ponašanje, suosjećajnija su i strpljivija. A razvoj tih socijalnih vještina mogu zahvaliti upravo svojem kontaktu s djetetom s invaliditetom. Cijela skupina razvija sposobnosti koje ne bi mogla razviti da u nju nije bilo integrirano dijete s invaliditetom.

Često učitelji i roditelji djece koja su imala prigodu školovati se uz dijete s invaliditetom o tom iskustvu imaju mnogo lijepoga za reći. Govore o tome kako su imali sreće da je to dijete bilo u razredu. Govore kako je razred blagoslovljen tim djetetom. Ili govore kako su imali sreće što im je upravo to dijete iz dana u dan mamilo osmjeh na lice. Priznaju da im je nekad bilo teško jer su trebali iznalaziti nove načine odlaska na izlet, ili kako riješiti neki zadatak, ali da su kroz to svi zajedno postali snažniji i vještiji.

Ovo potvrđuju i neke studije u kojima se došlo do zaključka da kontaktom sa skupinom prema kojoj postoje predrasude, npr. s osobama s invaliditetom može smanjiti predrasude (Cameron i Rutland, 2006; prema Maričić 2009). Smanjenje predrasuda se može postići i neizravnim kontaktom, npr. čitanjem priča o tim osobama (Cameron i Rutland, 2006; prema Maričić 2009).

Radimo li s djecom na prihvaćanju razlika, to može imati višestruke prednosti za razvoj socijalnih vještina kod djece.